U garaži srednje škole Louisa County čuje se zujanje alata, a ne zvona za sat. Ovdje se uči više od mehanike, ovdje se uči ljudskost.
Dok njihovi vršnjaci vježbaju jednačine ili pamte datume, ovi tinejdžeri popravljaju kočnice, mijenjaju ulje i vraćaju život dotrajalim automobilima. Ali svrha im je veća od običnog školskog projekta: svaki obnovljeni auto završava u rukama samohrane majke koja ga očajnički treba.
Priča o Jessici Radner i njenom Priusu iz 2007. godine otkriva dubinu ovog projekta. Kada je primila ključeve, suze su joj tekle niz lice. “Djeca koja me nikada nisu upoznala dovoljno su marila za mene da ulože puno truda u vozilo kako bi osigurala sigurnost meni i mojoj djeci”, izjavila je za Washington Post. Za nju, ovo nije bio samo automobil, bio je to most prema normalnom životu.
Program koji traje već osam godina predstavlja jedinstvenu vezu obrazovanja i humanosti. Učenici koji pohađaju program automobilske tehnologije godišnje ožive oko pet automobila, dajući im drugu šansu da služe kao životna podrška onima kojima je najpotrebnija.
“To je sjajno iskustvo učenja“, kaže Shane Robertson, profesor automobilske tehnologije. “Dobivaju pravo iskustvo rada u radionici. Imate stvarni život koji se presijeca s obrazovanjem.”
Iza ovog projekta stoji neprofitna organizacija Giving Words, koju su osnovali Eddie Brown i njegova supruga 2018. godine. Njihova motivacija proizašla je iz ličnog iskustva, oboje su bili samohrani roditelji prije nego što su se upoznali.
“Pokvaren automobil za samohranog roditelja znači gubitak posla, propuštene sastanke, nemogućnost da se djeca odvedu kod doktora”, objašnjava Brown. “Oslanjaju se na Uber, autobuse, porodicu, a sve to može biti nepouzdano.”
Organizacija se fokusira na samohrane majke jer one čine oko 80% samohranih roditelja u SAD-u. Kroz partnerstvo sa školama i lokalnim mehaničarskim radionicama, Giving Words je uspostavio sistem gdje donirani automobili dobijaju novi život i novu svrhu.
Za učenike, ovo je više od praktične nastave. Šesnaestogodišnji Holden Pekary opisuje trenutak predaje automobila ženi s bebom: “Podigli smo garažna vrata i svi smo joj pljeskali. Stavio sam joj registarsku pločicu na automobil, a ona je u naručju imala malu bebu.”
“Spoznaja kome automobili idu daje vam više svrhe”, dodaje Pekary, ističući kako ovaj rad prelazi okvire običnog školskog projekta.
Brojke govore svoje: Od osnutka Giving Words, darovano je više od 60 automobila, od čega su polovicu obnovili srednjoškolci. Na svakom vozilu radi oko 20 učenika, svaki doprinoseći svojim vještinama u popravci kočnica, guma, sistema grijanja i hlađenja.
Dugoročni utjecaj vidljiv je kroz priču Jessice Radner, koja tri godine nakon što je dobila automobil i dalje s divljenjem govori o predanosti učenika. “Dalo mi je drugačiju perspektivu o adolescentima. Nisu dobili ništa zauzvrat.”
Njen Prius joj je omogućio da vozi tri sina u školu, na liječničke preglede i izvannastavne aktivnosti – jednostavne radnje koje su prije bile logistički poduhvati. Danas, Radner radi za neprofitnu organizaciju koja pomaže ljudima u oporavku od ovisnosti, koristeći svoje iskustvo kao inspiraciju za druge.
“Sada mogu podučavati ljude i pokazati im kroz svoje svjedočanstvo kako život može biti bolji”, kaže ona, dok njen obnovljeni Prius i dalje vjerno služi kao simbol nade i zajedničkog truda.
Ovaj program pokazuje kako se praktično obrazovanje može spojiti sa društvenom odgovornošću, stvarajući generaciju mladih koji ne samo da znaju popraviti motor, već razumiju kako njihove vještine mogu pokrenuti pozitivne promjene u životima drugih.
Šta vi mislite?
Da li biste podržali sličan program u bosanskohercegovačkim školama? Može li kombinacija praktičnog obrazovanja i humanitarnog rada pomoći i našim srednjoškolcima da steknu vrijedne vještine, a istovremeno pomognu onima kojima je potrebno?
Podijelite svoje mišljenje i prijedloge na našem Facebook kanalu – možda upravo vaša ideja pokrene prvi takav projektat u BiH!
👉 Pridružite se diskusiji: www.facebook.com/automobilii.ba
