Ili: Kako je Hans sa e-2008 prešao 160 km, popio živce i vratio auto
Dragi ljubitelji četiri točka, benzinskih isparenja, a odnedavno i strujnih kablova, imamo priču koja će vas ili nasmijati do suza ili natjerati da još jednom zagrlite svog starog dizelaša. Priča počinje onako kako počinje svaka dobra njemačka drama, sa WLTP deklaracijom, Peugeotom i jednim naivnim Hansom.
Obećanje: 340 kilometara slobode
Zamisli scenu: Hans iz Wuppertala (da, grada čije ime zvuči kao da je neko kihnuo dok ga je izgovarao) ulazi u salon. Gleda onog lavića na znaku, Peugeot e-2008 GT, blista, šminka, ekrani, sve što ide uz moderan auto. Prodavac mu sa osmijehom od uha do uha kaže: “WLTP domet do 341 kilometar! Vozi bez brige, od Minhena do Frankfurta na jedan punjač!”
Hans, sav sretan, potpiše ugovor. U glavi već zamišlja kako će sa ženom na vikend izlet, bez stajanja, bez nervoze. Struja, ekologija, budućnost. Ma milina.
Realnost: 160 kilometara i mrak na očima
Prvi put kad je Hans izašao na autoput, mislio je da se auto šali. Krenuo je sa 100% baterije, vozio normalno, bez grijanja, bez klime, štedio struju kao da je ratno stanje. I pogodite dokle je stigao? Do 160. kilometra. 160! To nije ni do prvog ozbiljnijeg grada, a kamoli do Minhena.
Auto mu je na displeju pokazao onu ikonicu kornjače i poruku “nađi punjač ili guraj”. Hans je u tom trenutku shvatio da je kupio ne auto, nego električni šugavi romobil sa limarijom.
Ode on kod trgovca. “Auto mi ne valja, obećali ste 340, jedva 160 pređem.” Trgovac ga pogleda hladno i kaže: “Pa to je normalno. Nema kvara. Zimi je hladno, ljeti vruće, uzbrdo troši više, nizbrdo regeneriše… ma sve je to u redu.”
Hansu je pozlilo. Ali Hans je Nijemac. Nijemci ne psuju, oni tuže.
Sudski okršaj: Čovjek protiv baterije
Hans unajmi advokata koji očito nije vozio struju jer je znao šta radi. Pred regionalnim sudom u Wuppertalu iznese argument: “Ako mi prodaš auto sa dometom 340, a on prelazi 160, to nije auto, to je prevara.”
Sudija naredi nezavisno vještačenje. Dođe vještak, uključi auto, vozi ga ko normalan čovjek (ne ko laboratorijski miš na valjcima) i izmjeri domet: 282 kilometra.
I sad slijedi matematika za koju ne trebaš biti inženjer:
WLTP obećanje: minimalno 332 km
Realnost: 282 km
Razlika: 50 km, odnosno oko 18%.
A po njemačkom pravu, odstupanje veće od 10% nije “statistička greška”, nego “druže, zajebao si me”.
Presuda: Pare nazad, auto napolje!
Sud u Wuppertalu donese istorijsku presudu: auto ne odgovara deklarisanim karakteristikama. Trgovac mora vratiti pare, umanjeno za korištenje vozila (oko 15% vrijednosti na osnovu pređenih kilometara i očekivanog životnog vijeka od 300.000 km, da, i električni auto ima životni vijek, ko bi rekao).
Hans dobija povrat novca, auto se vraća, a njemački pravosudni sistem dobija još jednu zlatnu zvjezdicu u knjizi “kako zaštititi kupca od marketinških bajki”.
Šta ovo znači za nas smrtnike?
Ova presuda je opomena svim proizvođačima koji obećavaju domete koje ne mogu ispuniti ni u snovima. WLTP test se radi u idealnim uslovima, na temperaturi od 23 stepena, bez vjetra, bez klime, bez putnika, praktično na traci za trčanje. A realni svijet uključuje zimu, autoput, uzbrdice i taštu na zadnjem sjedištu.
Ako si kupio električni auto i primijetio da mu domet pada brže od tvog entuzijazma za obnovljive izvore energije, sada znaš: imaš pravo da se žališ. Samo trebaš dokazati da odstupanje prelazi 10%. A ako si u Njemačkoj, možeš i direktno Hansovom advokatu.
Pouka za kraj
Kupovina električnog auta po WLTP dometu je kao kad naručiš burek sa sirom po slici sa menija, na slici izgleda kao da ga je pekla baka sa sela, a dobiješ nešto što je juče odmrznuto iz škrinje. WLTP je marketinški san, a realnost je druga strana jave.
Zato, dragi vozaču, ako ti neko obeća domet od 400 kilometara, pitaj ga: “Je li to po kiši, sa upaljenom klimom i svekrvom u autu? Ili na valjcima u laboratoriji?” Jer razlika je, izgleda, i do 18 posto. A to je sada i sudski potvrđeno.
Hans iz Wuppertala je prošao kroz stres, ali je izašao kao pobjednik. Njegov Peugeot je otišao nazad, a njegova priča ostaje kao svetionik nade za sve nas koji smo ikada povjerovali u tvorničke brošure.
Vozite pametno, punite često i ne vjerujte svakoj deklaraciji. Osim ako nije iz Wuppertala, tamo su, očito, naučili čitati sitna slova.
