U aprilu je s njim u Kragujevac stiglo još 33 radnika iz Italije, koji su prihvatili Stellantisovu ponudu, a uskoro bi trebali stići i radnici iz pogona u Cassinu, Termoliju i drugim proizvodnim lokacijama u Italiji.
Filipo kaže da mu je fabrika u Kragujevcu bila poznato radno okruženje, da su struktura i organizacija slične onima u Melfiju, ali da je svakodnevni radni život za njega bio pravi šok.
Prema njegovim riječima, domaći radnici zarađuju oko 600 eura mjesečno, što mnoge prisiljava da rade nekoliko poslova kako bi preživjeli.
Filipo ističe da, suprotno uobičajenim klišeima, troškovi života u Srbiji su sve samo ne niski. Prema njegovim riječima, smještaj u Kragujevcu, koji je često vrlo problematičan, košta između 270 i 400 eura, prenosi Jutarnji.hr.
“Iako radnici iz Italije u Kragujevcu zarađuju više od svojih kolega iz Srbije, ja obraćam pažnju na sve troškove. Moram sam kuhati, izbjegavati restorane i pratiti svaki trošak u dinarima na mobilnom kalkulatoru kako bih ga pretvorio u eure”, rekao je Filipo.
A sama proizvodnja automobila, prema njegovim riječima, odvija se vrlo sporo. U martu je Stellantis planirao proizvodnju 500 vozila dnevno, uglavnom modela Grande Panda. Međutim, sada se u Kragujevcu dnevno sklapa oko 125 primjeraka Grande Pande i desetak Citroena C3.
“Kada nema materijala, zaustavljamo proizvodnju. Kada dijelovi stignu, preuzimamo ih sljedeći dan”, rekao je Filippo.
Međutim, ovaj fenomen je tipičan za Stellantis fabrike u Evropi. Šef koncerna za Evropu, Žan-Filip Imparato, rekao je da je u martu koncern imao manjak od oko 20.000 hibridnih vozila, piše Nova.rs.
Odluka da se Fiat Grande Panda proizvodi u Srbiji nije beznačajna. Sa troškovima proizvodnje tri puta nižim nego u Italiji, Stellantis optimizuje svoju profitabilnost. Ali ta ekonomska računica je propala u skladu s industrijskom stvarnošću – bez dovoljno radne snage i brzog povećanja proizvodnje, rokovi isporuke eksplodiraju, piše portal Italpassion.fr.
Iako posao u Srbiji omogućava Filipu i drugim radnicima iz Italije da zarade nešto novca, svakodnevni život nije lak, a situacija ostaje nesigurna zbog izolacije, visokih troškova života, organizacijskih poteškoća i neizvjesnosti oko povratka u Italiju.
„Ovo nije život kojem sam se nadao, ali za sada ostajem, moram raditi“, zaključio je Filippo.
