Njemački TÜV uputio je prijedlog zakonodavcima: nulta tolerancija alkohola za sve vozače motornih vozila. U BiH, zemlji u kojoj se dozvoljava 0,3 promila, a kazna za vožnju s 0,8 promila iznosi 100 do 200 maraka, taj prijedlog zvuči kao naučna fantastika. Ali dok Nijemci raspravljaju o tome treba li biciklistima spustiti granicu s 1,6 na 1,1 promil, u Bosni se svaki dan netko napije i sjedne za volan i to je u redu dok ne ubije nekoga.
Nijemci su shvatili ono što mi još uvijek ignorišemo: alkohol i volan ne idu zajedno
Njemačko udruženje za tehnički pregled i sigurnost u prometu (TÜV) predložilo je uvođenje nulte tolerancije (0,0 promila) za sve vozače motornih vozila. Istraživanje TÜV Mobility Studie 2026, provedeno na 2.504 ispitanika, pokazuje da 71 posto Nijemaca podržava potpunu zabranu alkohola za vozače automobila. Za motocikle i skutere podrška je još veća 74 posto. Za bicikliste 54 posto.
Ali prava poanta nije u brojkama podrške. Poanta je u onome što TÜV kaže o samoj granici. “Prometna statistika pokazuje da se rizik od izazivanja nesreće s fatalnim posljedicama udvostručuje već pri koncentraciji od 0,3 promila alkohola u krvi”, poručuju iz TÜV-a. Alkohol drastično produžuje vrijeme reakcije, sužava vidno polje i potiče na rizično ponašanje. Polovična rješenja, kažu, više ne dolaze u obzir.
U prijevodu: nema sigurne količine alkohola u krvi. Ono što je “samo jedno pivo” za vas je već dvostruko veći rizik da ćete nekoga poslati u smrt. A vi to nećete osjetiti. Nećete primijetiti da vam se vid suzio. Nećete primijetiti da vam je reakcija sporija za djelić sekunde onaj djelić koji odvaja “zakočio sam na vrijeme” od “nisam stigao”.
A šta radi Bosna? Igra se s vatrom i zove to “kulturom”
U Bosni i Hercegovini zakonska granica je 0,3 promila. To je “dozvoljena” količina alkohola u krvi. To znači da zakon kaže: možeš piti i voziti, samo ne previše. To je kao da kažeš: “Možeš skočiti s mosta, samo ne s previsokog.” Logika je ista i posljedice su iste.
A kazne? Pogledajmo šta zakon predviđa za onoga koga uhvate s alkoholom u krvi. Od 0,3 do 0,8 promila, novčana kazna 50 maraka. Pedeset maraka. To je manje od jedne kazne za parkiranje na nedozvoljenom mjestu u većini evropskih gradova. To je manje od dvije karte za kino. To je manje od onoga što potrošite u kafani prije nego što uopšte sjednete za volan.
Od 0,8 do 1,5 promila, kazna od 100 do 200 maraka, uz zaštitnu mjeru upravljanja vozilom i jedan do tri kaznena boda. Dakle, ako vas uhvate da vozite s 1,4 promila, što je ozbiljno pijanstvo, stanje u kojem jedva stojite na nogama, a kamoli reagujete na cestu, platit ćete 200 maraka. Dvije stotine maraka. To je otprilike onoliko koliko košta večera za dvoje u prosječnom restoranu. Za nekoga ko je spreman ubiti nekoga na cesti, to je bagatela.
Ako imate više od 1,5 promila, kazna je 400 maraka, kazneni bodovi i zabrana upravljanja. Četiri stotine maraka. Još uvijek manje od mjesečne rate za prosječni auto. Još uvijek manje od onoga što će koštati sahrana čovjeka koga ste ubili.
“Obijesna vožnja”, novi zakon, ista stara priča
Od 27. maja 2026. u BiH je na snazi novi zakon koji uvodi termin “obijesna vožnja”. Pod tim se, između ostalog, podrazumijeva vožnja s više od 1,5 promila alkohola u krvi. Kazne su “paprene”: 2.000 do 3.000 maraka za obijesnu vožnju, zabrana upravljanja šest mjeseci i dva kaznena boda. Ako obijesna vožnja izazove nesreću, 3.000 do 5.000 maraka, zabrana do devet mjeseci i četiri kaznena boda. Policija može i privremeno oduzeti vozilo na licu mjesta ako je vozač već kažnjen za isti prekršaj u posljednje dvije godine.
Zvuči ozbiljno. Ali hajde da uporedimo. U Njemačkoj, gdje je granica 0,5 promila, TÜV traži nulu. U BiH, gdje je granica 0,3 promila, kazna za tu “dozvoljenu” količinu je 50 maraka. U Njemačkoj se vozač s 1,1 promilom na biciklu suočava s 250 eura kazne, kaznenim bodovima i “Idiotentestom”. U BiH se vozač s 1,5 promilom u autu suočava s kaznom od 400 maraka i to ako ga uopšte uhvate.
Statistika koja bi trebala boljeti, ali ne boli dovoljno
U Kantonu Sarajevo je u prvih sedam mjeseci 2026. zaustavljeno 1.870 vozača s nedozvoljenim koncentracijama alkohola u krvi. To je više od osam pijanih vozača dnevno. Svaki dan. U jednom kantonu. A to su samo oni koje su zaustavili. Koliko ih je prošlo nezaustavljeno? Koliko ih je vozilo kući dok ste vi čitali ovaj tekst?
U Doboju je u deset mjeseci iz saobraćaja isključeno 2.710 vozača zbog alkohola. Sedamdeset sedam pijanih vozača mjesečno. Dva i po dnevno. U jednom gradu. A 56 vozača je odbilo alko-testiranje. Odbili su da im se izmjeri alkohol i to je njihovo “pravo”. Jer kazna za odbijanje je ista kao za vožnju s 1,5 promila: 400 maraka.
U Republici Srpskoj je 2024. u saobraćajnim nesrećama poginulo 129 ljudi. Alkohol s više od 1,5 promila bio je uzrok u 4,4 posto smrtnih slučajeva. To znači da je pet do šest ljudi umrlo zato što je neko odlučio da je “samo jedno” u redu. Pet do šest porodica je ostalo bez nekoga zato što je neko pomislio da može.
A koliko je ljudi umrlo u nesrećama u kojima je alkohol bio prisutan, ali ispod 1,5 promila? Koliko ih je umrlo zbog vozača s 0,8, 1,0, 1,2 promila onih koji su “samo malo popili” i koji nikada neće biti u statistici “alkoholiziranih vozača” jer nisu prešli magičnu granicu? Ta statistika ne postoji. Jer zakon je napravljen tako da se ta statistika ne broji.
Biciklisti, “kultura” i licemjerje
TÜV predlaže da se granica “apsolutne nesposobnosti za vožnju bicikla” spusti s 1,6 na 1,1 promil. I to zvuči strogo dok ne shvatite da se u Njemačkoj trenutno bicikl može legalno voziti s 1,59 promila ako ne teturate i ne izazovete nesreću. U BiH, biciklisti se kažnjavaju za vožnju s više od 1,5 promila kazna 400 do 1.000 maraka. Ali u praksi? Policija zaustavi biciklistu s 3,25 promila i napiše mu prekršajni nalog. Vozi bicikl s 3,25 promila. To je stanje u kojem ne možete izgovoriti vlastito ime, a kamoli održati ravnotežu. A kazna je prekršajni nalog.
Ali hajde da budemo iskreni. Biciklist s 3 promila će pasti, ogrebati koljeno i možda razbiti nos. Vozač automobila s 3 promila će proći kroz raskrsnicu i ubiti dijete koje je prelazilo na zeleno. Nije ista stvar. TÜV to zna. Zato i traži nulu za motorna vozila, a samo spuštanje granice za bicikliste. Jer automobil je oružje. Bicikl nije.
Ali u Bosni se to još uvijek ne shvata ozbiljno. Jer u Bosni se još uvijek misli da je “samo jedno” u redu. Da je “dva prsta” u redu. Da je “ja znam svoju granicu” u redu. A jedina granica koja postoji je ona koju ne vidite dok ne bude prekasno granica između “prošlo je dobro” i “ubio sam čovjeka”.
Šta bi Bosna trebala da nauči od Njemačke, a neće
Nijemci su shvatili nešto što mi još uvijek izbjegavamo da priznamo: alkohol i vožnja se ne miješaju. Ne “malo”. Ne “samo jedno”. Ne “samo kad sam umoran pa mi treba”. Nikada. Jer onaj ko pije i vozi ne ugrožava samo sebe ugrožava svakoga koga sretne na cesti. Dijete koje ide u školu. Čovjeka koji se vraća s posla. Ženu koja je upravo kupila namirnice. Nekoga koga nikada niste upoznali, a čiji će život završiti u sekundi zato što ste vi odlučili da je “samo jedno” u redu.
U Njemačkoj se o tome raspravlja ozbiljno. U BiH se o tome raspravlja kad se dogodi nesreća. Onda se dan-dva priča o “tragediji”, “pijanom vozaču”, “nesretnom slučaju”. Onda se sve zaboravi. I onda se sljedeći vikend opet neko napije i sjedne za volan. I opet se nešto dogodi. I opet se priča.
A zakon? Zakon kaže: 0,3 promila je u redu. Zakon kaže: 50 maraka za “malo pijan”. Zakon kaže: 200 maraka za “solidno pijan”. Zakon kaže: 400 maraka za “baš pijan”. Zakon ne kaže: “Ne pij i ne vozi.” Jer zakon je napisan tako da se ne zamjeri onima koji piju i voze. Jer oni su, na kraju krajeva, glasači.
TÜV traži nulu. Njemačka raspravlja. Bosna još uvijek dozvoljava 0,3 promila i kažnjava 50 maraka. Ako mislite da je to u redu, sjedite u auto nakon “samo jednog” i vozite se kroz Sarajevo u petak navečer. Vidjet ćete koliko je “u redu” kad vas zaustavi policija ili kad ne zaustavi vas, nego nekoga koga ste vi udarili. Jer alkohol ne pita za promil. Alkohol pita: “Koliko si spreman platiti?” A cijena nije 50 maraka. Cijena je nečiji život.
