Kineski automobili izazivaju podjednako interesovanje koliko i strah.
Prošlo je otprilike dvije godine otkako su kineske kompanije napravile neviđeni skok u Evropu. To nisu bili izolovani pokušaji, već masovni “napad” koji je rezultirao time da kineski automobili postanu ozbiljan igrač na većini tržišta EU. Broj brendova počinje da se broji u desetinama, kao i modeli.
Zato me ne iznenađuje što postoje ljudi koji počinju da se brinu zbog toga. Čujem komentare da bismo trebali manje pisati o njima ili savjetovati protiv njih “jer će nas preplaviti”. Čujem pitanja o tome da li evropski proizvođači još uvijek imaju šanse? Šta kupiti što “nije kinesko”? A da ne spominjem činjenicu da neki od tih ljudi nemaju apsolutno nikakav problem da kupuju na internet trgovačkim platformama iz Kine ili odjeću sašivenu na Dalekom istoku. Ovo je druga strana medalje. Prva je vrijedna razmatranja. Šta nas čeka?
Jesu li kineski automobili prilika ili prijetnja za Evropu?
Mislim da bi se na ovu temu moglo napisati više od jedne magistarske ili čak doktorske teze. Međutim, odgovor je prilično jednostavan. I jedno i drugo. Sami smo krivi za situaciju u kojoj se nalazimo.
Želimo jeftino. Želimo dostupno i nesmetano. Godinama nam Kina obezbjeđuje svu robu o kojoj sanjamo po nižim cijenama. Od majica, preko elektronike, mašina, komponenti, i u osnovi svega što se može proizvesti jeftinije. Evropske kompanije su brzo shvatile da preseljenjem proizvodnje tamo mogu ponuditi proizvod jeftinije, a ipak ostvariti dobar profit.
A Kina je posmatrala, postigla dogovor i polako stvorila temelje za ono što se sada dešava. A Evropa to potpuno nije vidjela, stvarajući svoju standardnu neokolonijalnu ljušturu, koji ima prednost nad drugim nacijama, koji će postati samo dobavljač robe, a na kraju i tržište.
I ispalo je kako je ispalo.
S jedne strane, to je normalan proces u eri globalizacije. S druge strane, to je zanemarivanje konkurencije.
I tu se vraćamo na automobile. Jer ono što se događa posljednjih mjeseci (jer je “godina” prejaka riječ) rezultat je prethodnih djelovanja i potrebe za ogromnim ulaganjima, što uzrokuje pad konkurentnosti.
I da, kineski automobili su svojevrsna prijetnja. Proizvod je jednako dobar, ili malo lošiji, ali je jeftiniji. Subvencioniran od strane vlade, ali jeftiniji.
Europski kupac više nema tako „debeo“ novčanik kao prije pandemije. Svaki euro se računa, a „naši“ proizvođači, prisiljeni od strane regulatora (i konkurencije) na gigantske investicije u elektromobilnost, podigli su cijene iznad standardne razine.
Znate koliko su automobili postali skupi. Zato ne čudi da su kineski automobili, s cijenama deset posto nižim, ukusan zalogaj za kupca. Pogotovo ako ne moraju žrtvovati kvalitet ili funkcionalnost.
Moral postaje problem. Jer šta god kažete, Kina je režim, specifičan, ali režim. Zato me ne iznenađuje strah i odbojnost prema njihovim automobilima. Kao ni strah od nadzora i nedostatka sigurnosti protiv kineskog presretanja naših privatnih podataka.
Ovo može izazvati zabrinutost i predstavljati prijetnju.
Ali za sada, statistike prodaje i rasta ne pokazuju da strahovi i prijetnje pobjeđuju nad čistim izračunom. One pokazuju da je cijena važna.
Ova cijena, za sada, predstavlja i prijetnju u vidu gubitka radnih mjesta u evropskim fabrikama koje neće izdržati konkurenciju. Za sada Kinezi malo proizvode u Evropi. To će se promijeniti, ali za sada je posao na Dalekom istoku. Novac također teče tamo i, ako se situacija ne promijeni, trendovi i “kontrola tržišta” će dolaziti odatle.
Imamo li ikakve šanse?
Naravno. Nije da ćemo odjednom potpuno prestati kupovati automobile iz Evrope, zamjenjujući ih kineskima.
Očekujem da u narednih 5 godina mnogi od trenutno ponuđenih brendova neće opstati u konkurenciji. Oni koji ostanu ovdje morat će učiniti svoje cijene realnijima. Premjestit će proizvodnju (kao što već rade) u Evropu. Baš kao što su to Japanci i Korejci radili u prethodnim decenijama.
Kineska komešanje također uzrokuje da neko potrese Evropu. I regulatore i proizvođače automobila. Konkurencija je u određenom trenutku vrlo zdrava i prisiljava na nova rješenja i promjene u načinu proizvodnje, prodaje, pa čak i u ponudama.
Cijene novih automobila počinju lagano padati. Ili barem ne rastu. Odjednom su se pojavili jeftini električni automobili koji su trebali biti neisplativi. I za sada vjerovatno jesu, ali iz perspektive kupca, postoji konkurencija i mogućnost da koristite svoj novčanik kako biste odlučili kome ćete ostaviti svoj teško zarađeni novac.
Kineski automobili imaju šansu da ugrabe veliki dio evropskog kolača, ali neće ga pojesti cijeli. Za nekoliko godina, oni će biti stalni, ravnopravni učesnik na tržištu. Neki modeli će se takmičiti sa Dacijom, ostajući u kategoriji automobila niže cijene. Imat će veći utjecaj u segmentima električnih automobila. Ali već znamo da brz prelazak na elektromobilnost nije ni moguć, niti ga očekuju sami Evropljani. Stoga će Kinezima biti teže.
Ali vratimo se na globalizaciju. Ona ima svoje prednosti.
To se, vrlo pojednostavljeno, naziva “razmjena iskustava”. Stvarat će se firme, korporacije, nove tehnologije, a tehnologije i nove ideje će se međusobno prožimati. To može donijeti mnogo dobra.
Ako su proizvodi koje dobijamo dobri, cijene su fer, onda ne vidim problem u tome da ovi automobili postanu stalni element našeg tržišta. Ali nismo ni osuđeni na njih. I dalje možemo birati evropski ili azijski automobil.
