Njemačka je ponovno dokazala da je svjetska velesila, u barem jednoj disciplini: plaćanju goriva. Cijena dizela raste tako brzo da su vozači počeli razmišljati o električnim automobilima, ne zato što su ekološki osviješteni, nego zato što im je novčanik već odavno prešao na baterijski pogon.
Početkom augusta 50 litara dizela koštalo je oko 108 eura. Prošlog vikenda ta ista količina došla je do 120 eura. To je kao da ste otišli na kaficu, a konobar vam naplatio i stolicu, šećer i pogled kroz prozor. Brent je prešao 108 dolara po barelu, što zvuči impresivno ako ne znate što je barel, a još impresivnije ako ga morate platiti.
Glavni krivci? Blokada moreuza Bab el-Mandeb od strane Huta, kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine i transporta nafte. Dodatno, oštećen je saudijski naftovod Istok–Zapad, pa brodovi možda moraju ići dužim putem oko Afrike. U prijevodu: umjesto prečaca, organizira se panoramska tura oko kontinenta. Putnici zovu to “logistička avantura”, a vozači “zašto mi je dizel skuplji od stana”.
Prosječna cijena dizela u Njemačkoj u jednom trenutku dosegla je 2,56 eura po litru. Na pojedinim pumpama bilo je i više, a zabilježeni su skokovi od gotovo 20 eurocenti u samo nekoliko minuta. To više nije cijena goriva, to je dnevna burza s mirisom nafte. Ljudi dolaze na pumpu, pogledaju cijenu, pa odu na kafu, jer kafa je ipak još uvijek jeftinija od litre dizela, barem dok se ne uvede porez na kofein.
Ekonomist ING-a Carsten Brzeski upozorava da bi dizel mogao dostići tri eura po litru ako cijena nafte duže ostane iznad 110 dolara. Tada bi 50 litara dizela koštalo oko 150 eura, a 50 litara benzina oko 125 eura. U tom trenutku dizel prestaje biti gorivo i postaje statusni simbol. Kao šampanjac, samo što ne pijuckate, nego njime hranite traktor i plačete.
Dizel je posebno pogođen jer je Njemačka više ovisna o uvozu dizela nego benzina, a gotovog dizela već nedostaje na svjetskom tržištu. To je klasična njemačka priča: sve je organizirano, ali ono što ti treba, nema. Benzin Super E10 trenutno je nešto jeftiniji, ali i on raste. Dakle, i dalje možete birati: skupo ili malo manje skupo, ali s osjećajem da ste ipak izgubili.
Zbog poskupljenja raste i politički pritisak. Premijer Brandenburga Dietmar Woidke traži ograničenje cijena goriva, dok ministrica privrede Katherina Reiche odbacuje tu ideju. Stručnjaci kao alternativu predlažu smanjenje poreza na gorivo. Prevedeno na ljudski: jedni kažu “kapica na cijenu”, drugi kažu “ne”, a treći kažu “možemo smanjiti poreze”. Svi se slažu samo u tome da će vozači i dalje plaćati.
Problem za kompanije i logistički sektor nije samo visoka cijena, već i neizvjesnost. Ako se kriza u Crvenom moru nastavi, transport nafte mogao bi biti skuplji i komplikovaniji, što bi dodatno povećalo cijene goriva u Njemačkoj. Neizvjesnost je najgora vrsta poskupljenja: ne znaš hoće li ti gorivo sutra biti skupo ili jako skupo.
Na kraju, rješenja postoje. Možete kupiti električni auto. Možete kupiti bicikl. Možete hodati. Možete se moliti. Možete i dalje voziti dizela i praviti se da je 150 eura za 50 litara “investicija u mobilnost”. Njemačka je zemlja autobahna bez ograničenja brzine, ali s vrlo jasnim ograničenjem budžeta.
Pouka: dizel možda ide na tri eura, ali barem smo naučili da političari mogu raspravljati o cijeni goriva brže nego što se ona promijeni na pumpi. Vozači su očajni, pumpe slave, a električni automobili dobili su najbolju reklamu, ne zato što su tihi, nego zato što ne moraju svakih sedam dana proživljavati financijski horor.
